Hasanbegović: Zagreb je bio autentična metropola i prije takozvanog oslobođenja 1945.

Hasanbegović: Zagreb je bio autentična metropola i prije takozvanog oslobođenja 1945.

28.07.2020.

Uime Kluba zastupnika Domovinskog pokreta u Saboru o prijedlogu Zakona o obnovi od potresa govorio je Zlatko Hasanbegović. Cijelo izlaganje pročitajte u nastavku.

Poštovani predsjedniče, sabornici,

Kao i uvijek s ove govornice, krenimo ab ovo. Grad Zagreb je 22. ožujka pogodio razorni potres koji je za posljedicu imao katastrofalnu štetu, pretežito, ne i jedino, u kulturno-povijesnoj Donjogradskoj i Gornjogradskoj jezgri  i nažalost gubitak jednoga mladog života.

Pred nama kao zakonodavcem je zadaća pronalaska najboljeg zakonskog rješenja o obnovi zgrada oštećenih potresom. Preduvjet za to, osim naravno političke volje u ovom Saboru, koja je određena i zadana omjerom većine i manjine, jest odgovor na ključno pitanje koje glasi: zašto je potres od 22. rujna imao tako katastrofalne posljedice u šteti koja se procjenjuje minimalno na 11 i po milijardi eura?

Dio odgovora, naravno leži u geofizičko-seizmološkim nepredvidljivim razlozima koji ljude pred potresom čine nemočnima, a raspravu o odgovornosti za taj dio štete bespredmetnom. U svim višemjesečnim političko-parapolitičkim i teorijsko-stručnim raspravama, više ili manje suvislim, izostao je drugi dio odgovora na ključno pitanje zašto je potres imao baš takve katastrofalne posljedice u Gornjogradskoj i Donjogradskoj jezgri, a ne značajno manje, neovisno o njegovoj jačini, koje bi same po sebi bile neizbježne.

Bez jasnog odgovora na to pitanje i njegova javno-političkog osvjećivanja, a koji još uvijek ostaje u sjeni, s jedne strane nemoći države, a s druge strane demagoškog parapolitičkog, a sada i političkog aktivizma, te besplodnih stručno-teorijskih rasprava, bilo koji zakon usvojen u ovom Saboru ostat će trajnim nedonošćetom, a obnova zagrebačke povijesne jezgre pretvorit će se u vjećno „zidanje Skadara na Bojani“, naravno do novoga potresa, neovisno o tome oslanjala se ili ne oslanjala, ova ili bilo koja druga vladina većina, na štaku gospodina Milorada Pupovca ili trgovačko-projektno-inžinjerskog društva zvanog HNS čija sjena i zloduh još uvijek stoji i nad ovim zakonskim prijedlogom.

Odgovor na to ključno pitanje, zašto su ovakvi razmjeri štete, a ne značajno manji, ne leži u području seizmološke ekspertize, već onoga što prigodno možemo nazvati državno-političkom i socijalnom geofizikom i seizmologijom.

Dakle, katastrofalna šteta koja je nastala kao posljedica potresa od 22. ožujka 2020. konačni je epilog jedne druge po posljedicama katastrofalne socijalno-političke, Dubrovčani bi rekli „Velike Trešnje“ s epicnetrom u  zagrebačkom 8. svibnju 1945.

Što su obilježja i trajne posljedice za urbano-povijesnu cjelinu grada Zagrea te socijalno-političke jugoslavenske komunističke osmosvibanjske „Velike Trešnje“, s različitim postkomunikstičkim amplitudama, neprekinute do današnjašnjeg dana, a s konačnim epilogom u posljedicama potresa od 22. ožujka 2020.?

Naime, jugoslavenski komunisti, nakon što su napunili jame, rudarska okna i protutenkovske opkope sa svojim poraženim ratnim neprijateljem, od svibnja 1945., krenuli su s drugom fazom revolucije koja je za cilj imala likvidaciju građanskog društva, svih njegovih zatečenih ustanova, među ostalim i putem državne pljačke, prigodno nazvane nacionalizacija i konfiskacija, privatnog vlasništva i razvlašćivanja kućevlasniškoga sloja čiji je poslovni, graditeljski i društveni napor stajao u temelju činjenice da je grad Zagreb po svojoj povijesnoj urbanoj jezgri, koja je i predmet ovoga zakona, bio auterntična građanska i nacionalna metropola i prije tzv. oslobođenja od 8. svibnja 1945.   

Nakon provedbe tog protuvlasničkog revolucionarnog zahvata zagrebačka povijesna urbana jezgra pretvorena je u polustoljetni, inženjerski rečeno, u građevinko-konstrukcijskom smislu zapušteni, oronuli geto i kulisu prepuštenu društvenoj nebrizi i propadanju u koje su, uz poneku obitelj izvornog vlasnika, u tuđe, zajedno sa slikama, namještajem i ćilimima oduzete, a kasnije jeftino otkupljene stanove, useljeni, putem tzv. stanarskog prava, pouzdanici režima različitog stupnja, iz redova kojih se, smjenom naraštaja, u značajnoj mjeri novačila i naša poskomunistička, iz zadnjeg saziva CK SKH, tzv. urbana, salonska, aktivistička i pseudosubverzivna kulturnjačka antifa ljevica.

Ona ljevica koja danas aktivistički stoji u prvim redovima borbe za cjelovitu obnovu u potresu stradale zagrebačke povijesne jezgre i središta, zanemarujući činjenicu da je temelj za nastanak ove štete od potresa o kojoj danas raspravljamo, i u duhovnom i u vlasničkom i u konstrukcijsko-inžinjerskom smislu, postavio jugoslavenski komunizam s kojim se trajno nadahnjuju. Uključujući i suvremeni postkomunistički upravljačko-urbanističko-vlasnički metež u koji Zagreb, napose njegovo povijesno urbano središte i dalje ukopan

Dakle, što su osnovna pitanja koja se trebaju urediti ovim zakonom i što je strateški i konačni cilj ovog zakona? Je li cilj ovoga zakona, kolokvijalno građevinski rečeno, krpanje zgrada oštećenih potresom i palijativna rekonstrukcija do razine stanja prije potresa te poneko uklanjanje trajno oštećenih zgrada, uz zadržavanje tek kozmetički promijenjenih birokratskih procedura.

Ili je cilj cjelovita urbana obnova te postizanje mehaničke otpornosti i stabilnosti u potresu oštećenih zgrada iznad razine koje su imali prije potresa, uključujući i poticanje te proceduralno olakšanje gradnje na mjestu uklonjenih oštećenih zgrada zamjenskim, po uzoru na Beć, Pariz ili Prag?

Iz razrješenja ove dvojbe možemo dobiti i odgovor na retoričko pitanje, koje i nije samo retoričko, je li nam ovaj zakon, kao lex specialis uopće potreban, te je li predlagatelj s obzirom na osnovna pitanja koja se uređuju ovim zakonskim prijedlogom i postavljene ciljeve umjesto da oštećene privatne vlasnike i građane  mjesecima zbog predizbornih kalkulacija drži u neizvjesnosti s istim učinkom i obnoviteljskim dosegom mogao pristupiti najobičnijoj noveli postojećeg Zakona o gradnji, s ne više od tri ili četiri izmjene, budući da Zakon o gradnji sasvim solidno uređuje ono što kolokvijalno nazivamo krpanjem ili rekonstrukcijom do razine stanje prije potresa.

Naime, u preambuli zakonskog prijedloga predlagatelj nas pučava da potresi pripadaju grupi prirodnih opasnosti koje su, što nismo znali „u potpunosti nepredvidivi i po vjerojatnosti i po intenzitetu, a potom citiram “Zakon predviđa izradu projekata obnove zgrade koji mora biti izrađen tako da zgrada nakon obnove ispunjava temeljne zahtjeve za mehaničku otpornost i stabilnost najmanje u jednakoj mjeri kao prije obnove“.

To prevedeno s meta jezika ne znači zakonsku obvezu cjelovite obnove već krpanje zgrada do potresne otpornosti koje su imale prije potresa, a koja bi se potom kod prvog sljedećeg potresa iste jačine urušile naravno s istim posljedicama.

Umjesto da se pojačanje mehaničke otpornost i stabilnosti i pojačanjem konstrukcije propiše kao zakonska obveza, a ne tek kao mogućnost, prevedeno s inženjersko-projektanstskog metajezika, oštećenom vlasniku-laiku (oštećeni znaju o čemu govorim) država i grad bi velikodušno, o tome, ključnom pitanju financiranja nešto kasnije, s osamdeset posto i u nejasnom roku, sufinancirao tek primjerice zidanje opeke na srušenom nekonstrukcijskom zabatnom zidu bez obveze dodatnog učvršćivanja običnim betonskim nadvojem jer to naravno prelazi razinu mehaničke otpornosti i stabilnosti prije samoga potresa.

Drugi element zakona koji upućuje na to da je u osnovi kao jedini postavljeni ostvariv cilj tek tzv. grtađevinsko krpanje, a ne cjelovita urbana obnova s jasnom novom vizijom i gospodarsko-poslovnog i socijalno-životnog razvitka grada, koja posljedice potresa iz tragedije može pretvoriti u poticaj i priliku jest izostanak iz predmeta i cilja zakona čl 1. te dijela Načini obnavljanja oštećenih zgrada i stavka koji bi iz same logike ovog zakona omogućio osim ukljanjanja oštećenih zgrada izrijekom i mogućnost i poticaj za gradnju zamjenskih zgrada upravo u cilju cjelovite urbane obnove, a koja je po postojećem zakonskom okviru koji propisuje gradnju, prostorno uređenje i vlasničke odnose te primjenoim  beživotnog terora tzv. konzervatorskih smjernica de facto onemogućena.

Umjesto da se potiće i stimulira tzv. krpanje i dovođenje u stanje otpornosti na potres prije potresa i to na račun svih poreznih obveznika upravo ovaj zakon treba biti razvojna točka preokreta za grad Zagreb, posebice njegovu zamrlu povijesnu urbanu cjelinu koja može oživjeti samo gradnjom novih, boljih i sigurnijih zamjenskih zgrada s više etaža i stanova na istom tlocrtu, čime bi se obnova isplatila i bez državnog zaduživanja,  a koje se ne mogu izgraditi državnom intervencijom već iskljućivo harmonizacijom legitimnog poslovnog i ulagačkog nešpekulanstskog interesa s jedne strane te zatečenog vlasničkog interesa oštećenog u potresu, s druge strane.

U tom smislu ovaj zakonski prijedlog je samo ekstenzija postojećeg zakonodavstva koje ubija ne samo svaku poduzetničku inicijativu već i  zamisao o obnovi i novom uzletu gradskoga života.

Tu dolazimo i do jednako važnog pače i ključnog pitanja izvora i načina financiranja provedbe ovoga zakona što ukljućuje i pitanje opsega državnih potpora i subvencija privatnim vlasnicima čija je imovina oštećena u potresu. Ovdje treba biti jasan i neumoljiv, procijenjenih potrebnih 11 i po milijardi eura, samo u svrhu obnove Zagreba, a riječ je ukupno o značajnom višem iznosu, nema niti će ih u doglednoj budućnosti biti.

Tko to tvrdi, obmanjuje javnosti u svrhu jeftinog politikanstva i predizbornih kalkulacija, osim ako se projekt obnove i provedba zakona zamišlja kao stogodišnji poduhvat obnove dvorca Zende u kojem ne žive ljudi, a ne kao projekt razmjerno brze obnove grada kao živog društvenog tkiva u kojem žive ljudi. U tom smislu mi pada na pamet znakovit naslov sjajne sociološke identitetske studije moga institutskog kolege Ivana Rogića čiji je naslov, ne, Što je Zagreb, već Tko je Zagreb.

Prioritet državno financirane žurne, nekoruptivne i kvalitetne obnove trebaju biti javne ustanove, škole, bolnice , muzeji, fakulteti, sve ono što kao javno dobro koriste svi građani. Jer je iluzija do ona država koja nije u stanju brzo i kvalitetno obnoviti državno i javno vlasništvo može uspješno i djelotvorno sufinancirati obnovu privatnog vlasništva.

Gospodin Plenković je nakon što je hirotonisan ili rukopoložen u poznatim okolnostima kao svoju političku misiju označio suzbijanje utjecaja populizma i demagogije u hrvatskom političkom životu. Zakonskim predizbornim prijedlogom o državnom subvencioniranju i financiranju u potresu oštećene privatne imovine u iznosu ni manje ni više od 80 posto u jeftinom populizmu i aktivističkoj demagogiji prestigao je i naše kolege iz Možemo i Radničke fronte.

I to iz dva razloga, prvo jer tog novca nema niti će ga biti i drugo kad se prođe kroz bespuća ovog zakonskog prijedloga i dešifrira inžinjersko-projektanstski meta jezi jasno je da se tih obećanih osamdeset posto ne odnosi na cjelovitu obnovu koja je preduvjet da se svi sada oštećeni vlasnici kod ne daj Bože istog potresa probude ili ne probude s dimnajkom i zidom u postelji, već iskljućivo za ono što sam nazvao krpanjem zbog kojega i nije trebalo donositi ovaj zakon.

Načelno je ustavno, političko, etičko i društvovno pitanje trebaju li i zašto i u kojem opsegu hrvatski porezni obveznici iz Sikirevaca, Bobote, Krnjaka, Jarmine, Krapine, Žminja ili iz Cavtata, Zapruđa, Utrina i Jaruna sufinancirati obnovu oštećenog privatnog vlasništva u povijesnoj jezgri grada Zagrebu koje je po svojoj tržišnoj vrijednosti bez sumnje među najskupljim u hrvatskoj državi.

Odgovoror na to pitanje nije jednostavan i proizlazi, ako nije riječ o politikanstvu i demagogiji  iz načelnog političkog, svjetonazorskog i ako hoćete ideološkog stava. Vlasnici oštećene imovine, barem više desetaka onih s kojima sam razgovarao i koji do svoga vlasništva nisu došli ni tranzicijskim mešetarenjem ni jeftinim otkupom tuđe otete imovine, već nasljedstvom ili poštenim radom niti ne očekuju od države da im pokloni novac, posebice ako bi to predvidljivo značilo da će najmanje sljedeće tri ili pet godina živjeti bez tople vode i grijanja. Oni koji su to mogli donju razinu obnove iz ovog zakona, tzv. krpanje već su sami izveli niti u jednom trenutku ne čekajući državnu potporu.

Vlasnici koje znam i koji su svjesni da je vlasništo osim izvora prava i izvor stanovite odgovornosti ne žele haenesove jeftimbe, tzv. najniže cijene iza kojih slijedi manipulacija naknadnim izvatroškovničkim radovima, beskrajne birokratske torture i pseudokonzervatorski teror, namještene javne nabave, dvorske povlaštene arhitekte, projektante i građevinske inženjere,  jalove Savjete stručnjaka i državnih birokrata i obnovu koja ne će završiti za njihova života. Potpuno je apsurdno da korisnici državnih potpora u istom opsegu budu i oni koji imaju pet nekretnina u središtu Zagrebu kao i oni koji imaju jednu, sada neuseljivu, koja im je ujedno i jedini dom.

Jedno od rješenje je jednostavno zove se od države subvencionirana kamata na dugoročni beskamatni kredit, ne za krpanja i tzv. rekonstrukciju već cjelovitu obnovu, a koji će se utrošiti iskljućivo na temelju odobrenog projekta koji mogu izraditi svi za to ovlašteni inženjeri, a ne samo neki, a izvesti sukladno volji vlasnika i zdravim tržišnim načelima svi za to ovlašteni građevinski poduzetnici. U tom slučaju prestala bi potreba za birokratskim Savjetima i posebnim tijelima o čijem krajnjem djelokrugu i nadležnostima ovaj prijedlog ne govori ništa, već bi sve projekte žurno odobravala i provedbu sustavno evaluirala već postojećim zakonima za to nadležna tijela i ustanove.

Zaključno, zbog kratkoće vremena ove su samo neke primjedbe, pored mnoštva neizrečenih, a o konačnom smjeru i dosegu zakona nemoguće se izjašnjavati jer i po jučerašnjim izjavama resornog ministra u vezi s konačnim prijedlogom posebice ključnim provedbenim aktima i podzakonskim propisima još uvijek postoje supstancijalne dvojbe, a čemu ovisi i konačan odgovor na pitanje je li ovaj zakon uopće bio i potreban.

Kada vidimo konačan prijedlog u drugom čitanju Klub Domovinskog pokreta predložit će amandmane bez iluzije da će biti i prihvaćeni.

Na kraju, poštovani ministre, ukoliko ste pozorno pročitali vlastiti prijedlog sigurno ste uočili članak 29., stavak treći u kojem umjesto pojma uvlašteni arhitekt, stoji „ovlašteni arhitekta“. Držim da ovaj Sabor bez obzira na ugled koji uživa u javnosti barem zaslužuje odlučivati o zakonskim prijedlozima napisanim na hrvatskom a ne nekom drugom jeziku.      




Domovinski pokret footer